MALONOGOMETNI KLUB ŠESTINE
Navek se u Šestinama loptalo!
Tako se generacijama prenosila sveta obveza nastavka tradicije nogometa u našim dragim Šestinama. Načulili smo tad uha kad bi nam koji stariji Šestinčan počel pripovedati kak je i on negdar igral nogomet na lešnatom igralištu kraj škole.
Svi mi mlađi pripadnici muškog dijela lijepih li nam Šestina, maštali smo da i mi bumo jedan dan nastavak te nogometne loze.
Nedjeljna misa u 9 sati. Zvono naše crkve Svetoga Mirka i kraj misnoga obreda, odvodilo je nas klince na obližnje igralište. A tamo se u 10 sati skupljala nogometna krema našega kvarta. Naši najbolji nogometaši. Dođeš tam i gledaš Vidu Fijuceka, Bearu Fijuceka, Rudu Kebera, Fiću Fijuceka, Mokota Sabljića, Števu Polanca, Dugoga Fijuceka, Igora Panadića, Mišu Herica, Mirka Sabljića, Avdu Fijucka, Drageca Levaka, Peru Hernauta i mnogobrojne druge igrače, pa to je bio nezaboravan nedjeljnji kulturno športski doživljaj!
A godine prolaze. Mi klinci derali smo po ledini pored sadašnjeg DVD-a i čekali svoj red za ulazak kroz magična vrata igrališta kraj škole. Polako smo, jedan po jedan, upadali i tako na naše veliko zadovoljstvo postali dio malonogometne povijesti Šestina, koja se počela sve organiziranije prezentirati.
Sredinom sedamdesetih godina, još prošloga stoljeća (zar već ? ), jedna mlada skupina nas svakodnevnih prijatelja i već dobro potkovanih igrača ( Marinko Kosinec, Damir Novoselec, Ruda Sekula, Boris Kosinec, Dubravko Kompesak, Miroslav Ivančević, Željko Brezni, Zlatko Malec, Zoran Marčić, Slavek Klanfar, Krešimir Pavičić, Mladen Genc), počela je razmišljati o nazivu ekipe i sudjelovanju na turnirima.
I krenuli smo kao ekipa Mladi, pa United, pa Šestine, pa MZ Šestine, DSR Partizan Šestine. Maštali smo o nekom grbu na prsima, o nabavci kompleta dresova, derali jedine adidasice koje si tada mogao kupiti u gradu, no bili smo škvadra i provodili dane i noći zajedno. Moralo je to već lagano početi pokazivati prve efekte na van. I nije se dugo čekalo.
Na Opatovini 1980. godine bio je jak ljetni turnir. Prvi nastup van Šestina i briljantan uspjeh daleko najmlađe ekipe turnira. Malo iznenađenje za ostale već poznate zagrebačke etablirane malonogometaše. Treće mjesto i veliki pehar stigao je trijumfalno u naš kvart!
Nastupilo je razdoblje uspješnih natjecateljskih godina. Bio je to procvat mladosti, lucidnosti, htijenja, znanja i moći ! Isplivalo je na površinu svakodnevno okupljanje i treninzi poslije nastave ili rada jer bilo nas je i studenata i radnika no vremena za hakl uvijek se našlo s voljom. Nismo zaboravili uključiti i mlađe naraštaje. Stigao je Hrvoje Stipić, Robert Ljutić, kasnije vrlo važni kotačići u našim redovima. Nekoliko godina za redom osvajani su turniri u Gračanima, pa u Mikulićima i na domaćem terenu u Šestinama. Krenuli smo uspješno na vrlo jakim ligama na Kraljevcu, gdje smo redovito sudjelovali u borbama za prva tri mjesta, a naravno bili i u par navrata prvak Lige. Sudjelovali smo na turnirima SN Revije, Kutije šibica, Samobor, Čučurje, Markuševac, Karlovac, Velika Gorica.
Paralelno radilo se i o projektu osnivanja malonogometnog kluba što je u kasnim osamdesetim saživjelo na našim prostorima. Slavek Klanfar marljivo je crtao grb. Brzi, Pačo, Dugi i Gegi prikupljali su potrebnu papirologiju i konačno 1988. godine stiglo je rješenje Grada Zagreba kojim je MNK ŠESTINE, kao udruga upisana u Registar udruga Grada Zagreba i od tada jedna je od rijetkih aktivnih subjekata na sjevernom području našega Grada. Te godine ostvaren je još jedan vrijedan natjecateljski uspjeh na vrlo jakom malonogometnom turniru Prečko 88″ – osvojeno je drugo mjesto.
No vrijedi zabilježiti vrlo bitnu aktivnost koja je postala jedan dio našeg bitka. Osim što smo sudjelovali i osvajali brojne malonogometne turnire i lige, ujedno smo se predstavili i kao dobri organizatori. Organizirali smo turnire i Lige, rekreativno bavljenje malim nogometom za šire šestinsko pučanstvo.
U našu su momčad polako počeli prostizati neki dragi nam prijatelji koji su nam podigli kvalitetu igre, a nisu bili iz našega kvarta. To su prije svega Ivica Brnas, Željko Heraković, Ante Kelava, Nikica Miletić, Igor Jevtović i Milan Mišo Živković (ova tri zadnja danas ipak Šestinčani po ženi ili stanovanju).
I onda je uslijedio rezultatski bum. Najveći igrački uspjeh ostvaren je u dva navrata osvajanjem prestižnog natjecanja – Prvenstva Zagreba u malom nogometu na popularnom Keglbajsu kada smo pod imenom Z-EL CHIPOTEKA 14. studenoga 1994. godine te 03. lipnja 1995. godine bili prvaci. Osjećaj je bio kao kad je Goran osvojio Wimbledon! A i jače!
Tada su nastupali slijedeći igrači : Hrvoje Stipić, Igor Jevtović, Tomislav Šumiga, Robert Ljutić, Željko Brezni, Željko Heraković, Ante Kelava, Ivica Brnas, Slavko Klanfar, Slavko Vicković,Nikica Miletić, Milan Živković, Dan Figenwald, Krešimir Pavičić, Mladen Genc i Dinko Huskić. Voditelji su bili : Marin Frčko, Zlatko Fijucek i Juraj Petrak – Vili.
Osvojili smo i 1. prvenstvo veterana na Jelenovcu – Liga over 33, kada smo pobijedili u svih 11 utakmica. Tada su nastupili : Hrvoje Stipić, Igor Jevtović, Željko Brezni, Željko Heraković, Ivica Brnas, Slavko Klanfar, Danijel Jurašić, Zoran Smiljanec, Ivica Udovičić, Stjepan Polanec, Petar Hernaut, Milan Živković, Krešimir Pavičić i Mladen Genc.
Zadnji, veći uspjeh je osvajanje prvoga mjesta u Ligi iznad 40. godina na Jelenovcu, a boje Kluba branili su : Željko Šoban, Bojan Šutej, Denis Šonjić, Željko Heraković, Željko Brezni, Damir Tutić, Nikola Vicković, Čedomir Bartulić, Ivica Brnas, John Mathiasi Gašparac, Davorin Kekelj, Marijan Viduka, Slavko Klanfar, Milan Živković, Nikica Miletić i Mladen Genc.
Vrijedi svakako spomenuti da su za našu momčad nastupali i brojni poznati igrači, a dragi nam prijatelji kao što su Anton Samovojska, Nenad Podgajski, Robert Žagar, Ivan Cvjetković, Pero Močibob, Stipe Brnas, Ardian Kozniku i Robert Regvar.
Bitno je u procesu djelovanja Kluba navesti i 2000. godinu kada je objavljen natječaj za zakup objekta ŠRC ŠESTINE, i kada smo uspješnim programom dobili priliku gospodariti objektom što je bila velika novost u vođenju kluba. Dakle, nabacili smo si novi teret na pleća i u akciju upita da li smo za to sposobni?
Odgovori su uredno stizali godinu za godinu jer se Ugovor s Gradom redovno produživao. Dokaz je da smo ne samo kao natjecatelji već i kao dobri gospodarstvenici vodili klub uspješno i rentabilno. Trebalo je odvajati vremena i volje za uređenje terena, okoliša – vanjskog prostora, uređenje prostorija – svlačionica, iznajmljivati teren i plaćati režijske troškove. Naravno da je bilo turbulentnih događaja, smicalica, svakakvih komentara lokalnih patriota i dušebrižnika, no postojano vodstvo kluba, vođeno realnim opcijama, velikim odricanjem i trudom, ostvarivalo je uspješnost i umješnost u blagom rastu aktivnosti.
Pokrenuti su novi projekti – škola maloga nogometa za najmlađe uzraste, surdanja s Hrvatskim nogometnim savezom, tako da je vrijedna uprava (Marčić, Ivančević, Brezni, Frčko, Viduka i Genc) 2010. godine uspjela napraviti najvrijedni i najskuplji projekt u povijesti kluba – urediti unutarnji prostor svlačionica te postaviti umjetnu travu kao novu podlogu objekta, što je isti podiglo i funkcionalno i estetski te pružalo kvalitetniju mogućnost odvijanja rekreacije maloga nogometa.
Sve je to bio sukus plemenite aktivnosti svih članova kluba kroz sve godine postojanja, svih aktivnih članova Uprave kluba predvođene brojnim predsjednicima Đinom Jaguštom, Markom Barbićem, Krešimirom Pavičićem, Velimirom Kaštelcem i Zoranom Marčićem. Klub je imao problema no nije imao posrtanja. Nije se nikad uljuljalo postojanje usprkos brojnim ljudskim odlascima iz kluba iz raznih razloga. No uvijek se problem detektirao na vrijeme i našlo novo rješenje kroz nove ljude, nove ideje i pomoć prijatelja i sponzora kluba.
Danas smo ponosni što imamo školu maloga nogometa za predškolski i školski uzrast, koja okuplja mnogobrojne malene malonogometaše koji će nastaviti bogatu tradiciju kluba u sudjelovanju na malonogometnim terenima Zagreba, zahvaljujući našim vrijednim članovima – trenerima Darku Prugovečkom, Ivici Brnasu i Tomislavu Šumigi.
Imamo redovnu aktivnost članova kluba koji odigravaju već treću sezonu samozvano prvenstvo – Šestinski El Classico. Osim toga ekipe Sokolova i Čekićara jednom u godini bore se za prestižni Kup šestinskog zvonara!
Sretni smo što upravljamo objektom ŠRC ŠESTINE. Imamo nove ideje i projekte što smo i nedavno dokazali. Naime u kolovozu 2016. godine uz pomoć Gradske četvrti Podsljemena i gospodina Krešimira Kompesaka, postavljena je nova generacija umjetne trave. te znatno poboljšana kvaliteta podloge za odvijanje svakodnevnih aktivnosti kluba.
Naša je vizija razvoj maloga nogometa u kvartu i šire. Okupiti što veći broj djece predškolskog i školskog uzrasta te im što kvalitetnije omogućiti igranje malog nogometa, upoznati ih sa sportskom kulturom, podići njihovu motoriku i tehniku te razviti cjelokupan događaj treninga i utakmice. Također nam je cilj održavati rekreaciju i podići tonus održavanja starijih članova kluba da se što duže bave malim nogometom sukladno svojim godinama i mogućnostima.
Vrijedi upoznati sve naše mještane kako preko vikenda u slobodnim terminima, mogu besplatno koristiti teren uz potrebnu najavu. Sve informacije o nama možete vidjeti na web adresi mnk-sestine.hr. ili dobiti informaciju na mob 091 3737091.
Sve to omogućava sadašnja uprava kluba
– predsjednik Mladen Genc,
– dopredsjednik Marijan Viduka,
– tajnik Ivan Perković,
– blagajnik Leo Krstičević,
te aktivni članovi Izvršnog odbora
– Aleksandar Vračar,
– Tomislav Benjak
– Jozo Pupić,
kao i vrijedni volonteri Sandra Cesar i Ozren Letica.
MLADEN GENC – GEGI 26.05.1961.
Povijest kluba je krenula 1978. i naravno on je bio tu, čovjek koji nas je okupio i koji nas još uvijek drži na okupu, često to nije lako, ali on nekako uspjeva. Uvijek vedar, raspoložen i spreman na druženje.Golovi su mu specijalnost, druga stativa od njega je napravila legendu, a kazneni prostor protivnika je mjesto gdje se najbolje snalazi. Prva stativa ostala mu je vječna enigma. Golovi su mu oduvijek bili, a na sreću još uvijek su, spektakularni, promašaji još spektakularniji. Definitivno osoba koja je zaštitni znak kluba i bez kojega je nemoguće zamisliti klub. Nezamjenjiv. Voli apsolutno sve ljude, uključujući i protivnike, pa i žene. Istinska legenda kluba i najbolji strijelac s ovih prostora.
MIROSLAV IVANČEVIĆ – GULA 12. 03. 1958.
On je tu od početka stvaranja Kluba. Sudionik je i prvog većeg uspjeha momčadi na Opatovini 1980. godine. Mala rola, ali uvijek pouzdan. Službeno dao samo jedan gol za Klub, ali taj bi se vrtio na internetu da ga je onda bilo. Na Jelenovcu se još uvijek čuje fijuk ulaza lopte u rašlje. Rado se odaziva i na Rođak. Dugogodišnji je aktivan član Kluba. Čak što više ima funkciju dopredsjednika. Brine o mnogočemu da bi članovi i korisnici bili zadovoljni. No još uvijek čekamo njegov debi na umjetnoj travi na svojoj poziciji – desnog beka ili ti bočnog u rasporedu Igla. Požuri, nestrpljivi smo !
MILAN ŽIVKOVIĆ – ŠOMI 25.02.1962.
Čovjek kojem se ispunio nogometni san. Dvostruko. Zaigrao je za naš Klub početkom 90- tih, zaljubio se u Šestine, a danas ovdje izgradio velebni dvorac za život. Valjda je štedio i od naših ugovora kad nije ostajao s nama na pivama. Sopot u srcu, Šestine u duši ! Profinjeni tehničar, s izrazitim smislom za asistencije. Veliki taktičar. Prošao sve naše najveće uspjehe. Odricao se toliko da je i sastanke u Ericssonu dogovarao po terminima. Dolazio na utakmice direktno s aviona iz Rusije. Voli podvaliti loptu na drugu, voli i ribu, ali ne odbija niti kobase, a kamoli piletinu u kotlovini. Desetka. Danas još uvijek isti maher, malo sporiji, ali lopte s očima su pravovremene.
MARIJAN VIDUKA – VIDA 07.04.1968.
Kad je šampionska momčad ostarila krajem 90, trebalo je pomladiti momčad. Tad stiže jedan od bisera i to s gračanskog podneblja. Majstor minijature. Samo njemu svojstven dribling i prolaz gdje ne može niti cvrčak na jednoj nozi. Što reći za njegove asistencije. Pravi hakler. Inače voli kad mu Tuta podviče, kad mu Brnki daje savjet, a Gegi pivo poslije tekme. Ponosan otac dvojice budućih članova našega Kluba. Danas je aktivan član Kluba i u organizaciji i u upravljanju. Jedino ga još molimo da dođe češće na utakmice jer to ponekad zaboravi. Omiljena mu je fraza Živio Rođo!
JOHN MATHIAS GAŠPARAC – ĐANI 24. 02. 1965.
Rođen u Vancouveru, Kanada, i od malih nogu sanjao kako će jednoga dana živjeti u Šestinama. Naravno i kao pravi igrač, igrati za nas. Đani je pravo osvježenje u veteranskoj dobi. Znalac, rutiner s velikog nogometa. jak na lopti, spretan kada mu je igrač na leđima. Izuzetno fizički spreman, ali nažalost posao i obveze ne omogućuju mu česti dolazak pa smo sretni kada uhvati vrijeme i odigra hakl. Ali su zato njegovi sinovi polaznici naše škole nogometa i budući nasljednici dresa sa brojem 99, njegovog idola s hokeja – Gretzkya.
IGOR JEVTOVIĆ – JEVTA 02. 06. 1961.
Čudesan golman s Ferenščice, a danas Kraljevečki zet. Koliko on voli Šestine, pokazao je ne samo branjenjem boja Kluba već i ženidbom naše nabolje rukometne golmanice. Jevta je majstor između vratnica. Najjači je kad izlazi igraču u šut, pa još dan danas Prosinečki ne vjeruje da je zabio mnogim svjetskim golmanima, ali Jevti ne. Inače, zdravi konkurent sa Stipićem na Kegliću, gdje su jedan drugog tješili i molili – daj danas brani ti ! Nama je bilo sve jedno jer su oba bila vrhunski golmani. Onak kak njemu srce kuca za naš Klub, mnogi bi se trebali ugledati! Danas ne brani. Obećao je u 50 tima. Čekamo te kao što i ti čekaš svog sina Roka, koji igra u našem podmlatku.
ŽELJKO HERAKOVIĆ – HERA 05.04.1961.
Naš dragi igrač i prijatelj iz Kustošije. Koliko je u njemu pohranjeno htijenja, odlučnosti, žara, poleta i ostalih malonogometnih komponenti. Ne samo da je rasturao po desnoj strani, najbolje se ubacivao pred gol iz obrane i vrlo često zabijao golove, već je zaustavljao važne protivničke igrače jer kada smo ga isprovocirali u svlačionici tada protivnika nije bilo nigdje. No, uspio je on i za vrijeme utakmice porazgovarati sa protivnikom, sa ponekom gledateljicom u publici, o sucu je znao kaj je toga dana jeo, a nije zaboravio niti na slučajne prolaznike. Beskompromisan borac, jake volje i želje za pobjedom. Voli se zadnji istuširati, a naročito s Brnkijem. Dobričina, ljudina, igračina – to je naš Hera.
ŽELJKO BREZNI – BRZI 24.8.1959.
Važna osoba Kluba. Rođeni Šestinčan. Sudjelovao od početka stvaranja ove momčadi. Bitna karika obrambene formacije. Silom prilika kao dešnjak, postao lijevim bekom, no njegove su partiture bile izuzetne. Kako je samo prolazio svojom stranom, kao povjetarac sa Sljemena. Poznat po minijaturama, nekad dugoj kosi, smislu za humor, akciji bilo koje vrste vezano za treće poluvrijeme. Ne trebaš mu dati zadatak, on ga sam i tako napravi prije nego drugi smisle. Danas dugogodišnji blagajnik Kluba, u upravljačkom tijelu, ali prije svega uvijek spreman napraviti za Klub sve tehničke i ostale stvari oko uljepšavanja interijera i eksterijera. Pravi prijatelj i osoba za pomoć. Voli da ga se oslovljava i sa Stiv.
DENIS ŠONJIĆ 21. 03. 1966.
Navršio je 40 godina i povukli smo ga s velikog nogometa na mali. Prva tekma, jedva se skupili, protivnik prvak Lige, ali čudesan Denis. Debi i odmah tri komada. Rijetki su se tako ponašali na premijerama. Borbenog duha, nekad i prevelikih težnji, poštena pristupa i odlučnosti. Nema izgubljene lopte za njega. Zna i onu – lopta može proći ali protivnik ne ! Korektnog pristupa, uvijek će doći, osim ako nije ozlijeđen. Ostali igrači i kad su ozlijeđeni, redovno dolaze na Badnjak kod njega u lokal.
DAN FIGENWALD – FIGI 18. 01. 1969.
Dok je Figi otkrivao familiju Kostelić, mi smo otkrili njegov haklerski mot. Bio je mladić sa zanimljivim driblinzima na mjestu. Čarolija pokreta bila je njegov zaštitni znak. Skijaškog pokreta kukova i nogu i nikako mu nisi mogao oteti loptu. Sjajne su mu asistencije. Nije puno trčao, ali njegove lopte nalazile su pravovremeno dobro postavljenog igrača na realizaciji. Prošao s nama najljepše stvari. Bili smo mu uvijek voljena tema u njegovom novinarskom poslu. Naslove u Večernjaku gutali smo s guštom, a i bili su vidljivi i sa Sljemena !
ARDIAN KOZNIKU – ARDI 27. 10. 1967.
Slučajan susret, poziv i onda prava rapsodija hakla i prijateljstva. Svi smo znali tko je Ardi, ali da budemo s njim igrali, to je lagano ostvarenje naših maštanja. Kad Ardi uzme loptu, padaju dva protivnika zavezana kroz dribling, a ako ne asistira, lopta je u mreži. Jednom strijelac, uvijek strijelac ! Jedan na jedan, najjači. A kakav je tek prijatelj. Ako ne dođe na tekmu, zove kako smo prošli, a kad dođe i tekma završi, uvijek s nekolicinom suigrača do kasnih sati voli analizirati svašta pa tako se jedva rastanemo. Voli podviknuti – živjela potrošnja! Možemo biti sretni što se igra s nama i što smo upoznali pravog i iskrenog prijatelja, uvijek spremnog za pomoć.
ANES MUSA – ANI 25.01.1973.
Došao je tiho, sa šeretskim sarajevskim smislom za humor, ali i smjerom igranja nogometa. Nezaobilazan vic u pokretu, driblingu, izrazu tijela i duše. Daj mu loptu, pa nek mu je netko uzme! Taj je driblao sve i to po nekoliko puta, a kada je trebalo zabiti onda je nesebično asistirao. I bolje tako jel mu zabijanje baš nije išlo lagano. Svestran, plesao i pjevao po svijetu, no sretni smo što je s nama igrao hakl ili jednostavno haklao s dušom i srcem. Kasnije se prebacio u golmane tako da njegovo igračko-golmanski način dovodi protivničke napadače u očaj. Upravo na Kutiji šibica 2013. obranio Slovencima samo 3 penala. Zabrane dolaska u Sloveniju polako ističe, ali na njegovoj su strani male veteranske godine!
IVICA BRNAS – BRNKI 27.04.1965.
Brnki je došao u momčad početkom 90-tih godina kada se lagano stvarala šampionska momčad za Keglić. I došao je kao As na Desetku. Igračina koja je unijela u našu igru šarm, lagani izlaz lopte prema naprijed. Oduvijek je plijenio dobrom tehnikom i smislom za suradnju. Ponekad ne shvaćen pa mu izvjesni igrači nisu odigrali dupli pas no kroz dane iza tekme sve se riješilo debatama. Znao je zabiti i odlučujuće golove, naročito uz pomoć poznatih novinara. Igrač filigranskih pokreta i u veteranskim ligama velika prevaga. Strašno voli dati objašnjenje tijekom igre Heri, Vidi i Gegiju. Inače voli Molat gdje redovno obavlja ljetne pripreme. Danas je priznati trener mlađih uzrasta u našoj školi maloganogometa.
LEGENDARNI IGRAČI
ZORAN MARČIĆ – ZOKI 23.04.1957.
Zoki je jedan od legendi Kluba. Pokretač, avangarda, inicijator. Osmišljavao mnoge stvari i akcije u početnom stadiju. Inače, igrač velikog radijusa kretanja i vica u igri. Vrsni dribler, asistent. A tek pucač penala. Taj nikad nije fulao kazneni udarac. Već dugo ne igra s nama. Kaže njegova generacija – Klanfi i Gula neće, pa neće ni on. Mi ih čekamo na terenu, isto kak oni čekaju nas na šanku. No Zoki je prijatelj bez kojeg naš Klub ne može. Ne samo da je uspješan dugogodišnji predsjednik, on je najveći prijatelj i aktivist Kluba. Taj ne pita kaj treba, taj to stvori. Jedva čekamo da mu bude neka godišnjica jer za njega uvijek imamo iznenađenje. Ali bogme i on za nas. I to prije nas !
ZLATKO FIJUCEK – DUGI 21.08.1953.
Ako je netko legenda Kluba, to je uvijek Duksan. Ako je netko dobri dug Kluba, uvijek je to bio Dugi. Igračina. Od početka u Klubu. Uzor na zadnjem, pojam od čitanja igre. Sve pospremao u mali džep. Bio prvi blagajnik Kluba, ali i prvi kad je trebalo za klub bilo kaj. Jedva smo čekali prvo kolo Kutije, jer se onda pobjeda slavila na kolinju kod Dugoga. A tek svaka tekma, uvijek je završavala pričom do jutra. Analiza Dinama, pa analiza naše utakmice, a onda u jutro smo ga pratila na posao jer je on radio, a mi studirali ili se klošarili. Znao je u malome nogometu sve. Pojam i uzor nama mlađima. Puno smo od njega naučili, a on nam je to nesebično davao. Rijetko miran i staložen igrač i prijatelj, jedino ga je Klanfi mogao malo baciti u ludilo svojim poznatim potezima i riječima. Ali treće poluvrijeme…… puno bi priča moglo ispričati, no sretni smo mi svi koji smo to s njim proživjeli.
SLAVKO VICKOVIĆ – SLAVO
Došao je tiho u danima slave i pobjeda na Kegliću. Igrao malo, ali upečatljivo. Tehnički superiorno, staloženo, precizno, a takav je i kao prijatelj. Miran, tih, pošten. Uvijek bude održao danu riječ i došao po pozivu – Slavo danas smo knap ! Nažalost dugo ga muči koljeno pa je rano odustao od borbenih utakmica. A kak bi nam tada dobro došao. Čak je u veteranskoj dobi dočekao i starijeg buraza Vicka da zajedno zaključaju prilaz našem golu.
SLAVKO KLANFAR – KLANFI 18.06.1958.
Jedan od onih koji je pokrenuo ovaj Klub. Rođen u Dedićima, tu je od prvih igračkih dana, a ujedno je i osoba koja je dala idejno rješenje za naš klupski grb. Klanfi je u svaku utakmicu ušao sa 350 % angažmana, pune snage, britkosti, odlučnosti, hrabrosti, a još i danas sva igrališta na kojima je igrao bruje od njegova zvonka pokliča koji je s njegove strane izgledao kao podstrek, a s naše kao preoštra kritika. Izuzetan duel igrač, ali kada je kretao u napad, znao je itekako zabiti. Izuzetan vic maher. Veseljak, osebujna humora, no nažalost, danas nas samo gleda. Prerano je otišao u penziju maloga nogometa, iako se on vadi na ozljedu. Svojim preranim odlaskom s malonogometnih terena ražalostio je sve suigrače i prijatelje, olakšao život protivnicima, a definitivno razveselio sve suce i kompletnu sudačku organizaciju. Srce i duša od prijatelja.
ROBERT LJUTIĆ – LJUTA 06.08.1967.
Ljuta je predstavljao piona, odnosno igrača plus. Nevjerojatna moć stvaranja čovjeka viška. Znao je uzeti loptu i u prvom koraku izbaciti ponekog igrača i eto odmah zicera. Rijetko je to činio netko u malome nogometu Zagreba. Fizičkih neslućenih mogućnosti, pravih asistencija, ali nedovoljno zreo i ozbiljan. Njemu je to uvijek bila igra. Buš došel danas Ljuta, često je bilo pitanje. Odgovor smo znali, ali i pravu istinu, no da je falio, je. Puno dao, ali mogao još i strašno više. Odvojio se i postao atletičar. Jest da trči i čuva gradonačelnika, ali nam je žao što nekad ne dođe i protrči s nama. Čekamo ostvarenje nekog njegova obećanja da bu danas došel.
PETAR HERNAUT – PERO
Kad je on igrao, mi klinci smo to gledali otvorenih ustiju. Pratili svaki njegov pokret, a to je bila malonogometna rapsodija. Pero je mogao sve. I driblati, i sakriti loptu, i prodati lažnjaka, asistirati, trčati, odigrati petom,a kak je zabijao golove, to samo majstor Pero zna ! Golmani su znali ostati u čudu još koju minutu, a mi lijepo slavimo. Puno nam je značio i igrački i ljudski. Stariji od nas, iskusniji, a imao nas je čemu podučavati. Biti s njim u ekipi je bila privilegija jer je on imao moć i rejting u malom nogometu Zagreba. Takvog kompletnog malonogometaša danas je teško naći. Jedinstven i originalan – to je Pero !
NIKOLA VICKOVIĆ – VICKO 12.05.1962.
Prekaljeni internacionalac, koji je konačno postao naš standardan igrač u veteranskim godinama, kad se naigrao velikog nogometa po Europi, ali i šire. Sve drži pod kontrolom. Majstor čitanja igre, odigravanja napadača ali i umjetnik prodora i udarca čarobnom desnicom. Mali broj noge, ali igrač velikog srca. No, nikad nisi siguran kad bu došel na tekmu. Ali kad dođe, onda se neda doma. Zajedno s Tutom i Gegijem analizira sve pore momčadi do sitnih sati. Osim igre, vješt u keramici, u spremanju kotlovine, i nerijetko iznenadi vađenjem kobasičarskih delicijama iz prtljažnika svog Mercedesa.
NIKICA MILETIĆ – PIČI 02.05.1967.
Gledao nas je, a mi osjetili da bi taj dečko mogao biti dio nas. I dok je u Dinamu, na Hitrec Kacianu driblao šljive, kak je to rekao Klanfi, mi smo ga vabili da konačno postane naš igrač. A on je bio brz ko vjetar, i to onaj najbrži vjetar. Pusti mu desnu stranu i možda buš dobio loptu. Napraviti proboj, višak, za njega je to bila šala mala. Puno zgoditaka, a najveći je ostvario ipak u kvartu – zaljubio se u Vesnu i eto ti sportske obitelji. Još uvijek pamtimo prvo kolo 1. lige Keglića i njegove doživotne diskvalifikacije nakon udaranja suca. No, Piči je to nadoknađivao na ostalim terenima gdje je briljirao pa smo ga lansirali sve do malonogometne repke. A kakva je prevaga bio u veteranima. Mi lagano trbusi, a on još više mišića. Uvijek bio i ostao profesionalac.
MARIN FRČKO – FRČ 02. 02. 1961.
Cijeli malonogometni vijek nas je čuvao i mazio kao protivnički igrač. Znao je oplesti Paču i Gegijato istovremeno. Uh plavih li nogu ! Da volio je i plavu boju, uvijek bio na istok stajanju. Ali onda je vidio u nama marketing i postao sponzor naših najvećih uspjeha pod imenom Chipoteka. Nije nam falilo niti ptičjeg mlijeka. Ginuli smo za boje Kluba i njega kao ponosnog prijatelja. Zajedno smo ispisali povijest malog nogometa na Kegliću. Dva prva mjesta, dva druga i dva treća. Danas je Frč naš član Izvršnog odbora Kluba i zbog ozljede koljena samo promatrač i lovac na mlade ….. talente !
DUBRAVKO KOMPESAK – ŠVABO 15.05.1962.
Dudo je jedan od nas koji su sve zakotrljali i pripremali od malih nogu. Aktivan od početka rada Kluba. Igračina neslućenih mogućnosti, koje nažalost nije dovoljno pokazao. Lijeva, noga, desna noga, igra glavom, trk, dribling, finta, udarac – imao je sve. Rekli bi kompletan igrač. Fizički nadmoćan, igrao sve kaj je trebalo. Rano otišao iz kvarta, tako da nije pokazao niti pola onoga što je mogao. Falio nam je i rado se ga uvijek sjetimo iz tih vremena, ali ostane ona – joj da si još barem mogao odigrati puno s nama. Osjećali smo njegovu nostalgiju, ali život je takav. Danas se rado sjetimo zajedničkog početka i veselimo susretu. A kad bi još koju zaigrali zajedno….
DAVORIN KEKELJ – JEŽO 18. 08. 1970.
Tih, samozatajan dečko sa susjednog brijega, ali zato top u lijevoj nozi. Najjače naše pojačanje s Bijenika. Profinjena stila, lepršav po lijevom boku, a njegovi prodori najčešće završavaju već zaboravljenim udarcem – špicom – pod samu prečku. Ježo je uvijek kasnio za nama, ali samo zbog mladih godina. Stalno se čekamo. Mi u 40 – te on u 30 – te, pa mi u 50 – te, a on mladi tata. Mladost mu je bila hendikep jer nije bio s nama u godinama najvećih uspjeha, ali nas zato sada vodi svojom mladošću u veteranskim godinama, a pazi penzioner je !
.
DARKO PRUGOVEČKI – PRUGA 03. 06. 1972.
Došao u Klub kao trener mlađih uzrasta. Čuli smo za njegovu bogatu nogometnu karijeru i odmah mu ponudili i igrački ugovor. Za većinu od nas, klinac tak da smo mu dali poziciju veznjaka. On trči i radi, a mi zabijamo. Ali Pruga je takav maher da može zabiti i sam. Vrsni tehničar, zna sve finese. Voli vic u igri. Lijepo i korisno asistira. Radi dobar špek i kobase. Izvrstan trener i pedagog. Prijatelj i pol. Mnoge od nas voli najviše na svijetu, ali još nismo saznali tko je baš taj pojedinac.
BORO KOTZBEK – VALJAK – 09.03.1957.
Kad smo se mi počeli baviti malim nogometom, Boro je već bio igračina. Mi većinom klinci koji su gledali u njega i upijali majstorije. Kao stariji pomogao nam je savjetima i igrama. Nije puno s nama igrao, ali uvijek bio koristan. Bio ga je pun teren. Fizički neviđeno spreman. Volio pošten pristup u igri. Bio na terenu vođa pa je normalno da je kasnije postao i naš voditelj i trener. Inače činio s Perom, Poljom i Dugim rutinerski blok. Svaki njegov savjet kao profesionalca uvijek je dobro došao i puno nam značio, kao što je i pravi iskreni prijatelj.
ANTE KELAVA – MRGI 05.10.1966.
U bezbrojnim osvajanjima turnira u Gračanima, snimili smo mladog, poletnog ljevaka iz Bešića. Mrgi je naš melem. Rijetko je sresti tako smirenog čovjeka, dobrog igrača, iskrenog prijatelja u jednoj osobi. Mrgi je i više od toga. Igrao na lijevom boku. Prolazio brojnim driblinzima, gledao čudno u Klanfia kad je ovaj podviknuo, ali protivnik nije prolazio. Pamtimo i njegovu utakmicu sa slomljenom rukom. Ni tada nije iznevjerio. Krasnih asistencija, znao zapjevati pred jutro na feštama, voditi brigu o prijevozu naših golmana i tražiti Vicka, ma gdje ovaj bio.
ADRIANO KOVAČEVI Ć – JANA 08. 11. 1971.
Janu smo pratili od njegovih početaka kod nas na turnirima. No, budući je mlađi i sam ne zna koliko ima utakmica preko tjedna, zakaparili smo ga također u njegovim 40-tima. Zato smo mu uvalili glavnu ulogu jer na mlađima igra ostaje. Moćan, borben, prodoran, voli zagnjaviti protivnika tak da ga grubo nasrne, no Jana zna i takve probleme riješiti uvjeravanjem kako je baš protivnički igrač grubijan. inače, karakterističnog preciznog dodavanja i šuta. Nerijetko strijelac odlučnih golova. Inače, pošten i dobar. Uvijek bu đošel bar na 6. minutu tekme , ali je uvijek i spreman svojim kamionom napraviti dobro djelo.
TOMISLAV ŠUMIGA – ŠUMA 25.05.1971.
Došao je mlad u našu iskusnu ekipu i pokazao brojne odlike koje su ga uvrstile u borbeni sastav. Desni bočni, trk uzduž i poprijeko. Preteča modernog beka koji je znao i mogao puno. Proboj, finta, asistencija, udarac i golovi, sve mu je bilo svojstveno. Osim toga taktika u malom prstu i već od malena imao instinkt trenera. Ozbiljan, discipliniran, rastrčan, a tako mlad. Melem za našu momčad. Kasnije aktivan član Kluba, jedan od pokretača škole maloga nogometa i prvi trener koji je klincima prenosio malonogometno znanje. Nažalost često ozljeđivan pa nije pokazao sve što leži u njegovoj glavi,duši i nogama.
KREŠIMIR PAVIČIĆ – PAČO 03.08.1962.
Još jedan domaći dečko – rođeni Šestinčan. Važna karika Kluba. Tu je od početka, dakle stvarao je ovaj Klub, igrao vrhunski mali nogomet, osvajao sve i svašta s ekipom, bio dugogodišnji predsjednik Kluba, jedino danas u veteranskoj momčadi i dalje čekamo njegov nastup. Nevjerojatan igrač. Sve je znao i sve je mogao. Zajedno s Gegijem u napadu, činio čuda. Znali su se zavezanih očiju. Još se pamti njegov gol petom u finalu Kocke u Prečkom. Izvanrednog driblinga, ostavljanje petom pa rolica u desno i udarac ili asistencija. Rijetko je to bilo u ondašnjim vremenima. Uvijek spreman za napraviti bilo što treba za Klub. Šteta da nam i danas ne pomaže svojim znanjem, ali kada treba, u aktivnostima iza utakmice, uvijek je tu. Tribine zovu – Pačo, vrati se !
IVICA ROSTOHAR – CICO 07. 03. 1964.
Toliko je dobro branio protiv nas da nismo mogli izdržati nego ga povremeno pozvati u našu momčad i tako oslabiti protivnika. Cico je pravi prijatelj koji uvijek na takav poziv dođe i onda nebrojeno puta zaključa gol i na kraju postane najbolji golman tog prvenstva. Uvijek perspektivan, uvijek nasmijan, uvijek za dobru zezanciju, a voli i dehidrirati poslije tekme tak da nažalost završi i u bolnici. Ako mu koja lopta prođe pored gola, tu je spreman njegov pas, kao vjerni navijač.
ŽELJKO ŠOBAN – ŠOBI 12.01.1959.
Tražili smo golmana i dobili glavni zgoditak. Šobi je ušao na mala vrata i postao bitan zamašnjak naše momčadi u veteranima. Zaključao bravu, spustio rolete, a mi trpali. Školskih obrana, neodoljiva šarma, tehničkih dodavanja, parada, jedan na jedan neprobojan, a tek kad mu je Tuta ispred, znao je u miru pogledati našu utakmicu. Malo je nestajao usred prvenstva, ali kad je došao bio je nesavladiv. Indijanskog izgleda, dobroga duha, optimističkih obećanja kod njega nije nedostajalo.
DAMIR TUTIĆ – TUTA 20. 08. 1961.
Beskompromisan borac, ali i znalac. Veliki rutiner, ali i prijatelj. Čekali smo pogodan trenutak radi otkupa ugovora od Karsona i ekipe Teletubies, ali se isplatilo. Unio u našu igru dodatni borbeni duh. Inače je igrač koji ima najviše imendana u momčadi. Ponosno se odaziva i na Rođo. Pravi igrač, koji koristi cijeli teren za pokazati znanje i moć. A tek kakav je u trećem poluvremenu… uh, tu je također čvrst. Nikad ozlijeđen, ništa ga ne može spriječiti da ne bi došao na tekmu. Uvijek na usluzi kako na terenu tako i u svojoj postolarskoj radnji.
Dr. HRVOJE STIPIĆ
Jedan plavi kovrčavi momčić stajao je iza plota igrališta i upitao – dečki bi vam ja mogao braniti? A mi sretni kaj budemo imali metu ! I od onda krenula je njegova briljantna golmanska karijera. Bravurozne intervencije, ulazi jedan na jedan, malo je šepalo sa loptama za kontru, ali Hrvoje je bio zaštitni znak naše obrane. Kasnije je i bio tvorac našeg šestinskog “katenača”. Svojom jednostavnošću i simpatičnošću osvojio je naša srca. Za ružiti uvijek spreman. Za otpratiti Dugog u jutro na posao, uvijek u prvim redovima.Za belu s Klanfijem, nisi trebao niti pitati. Ma Hrvoje je jednostavno bio ljudina i prijatelj na kub. Zajedno smo osvojili Keglić i brojne turnire, garnirane njegovim zatvaranjem puta ka mreži, a onda se otisnuo u kardiološke vode i postao vrhunski stručnjak. Kontrolirao je i liječio naša srca, brinuo o svemu, iako nije stigao puno na hakl, ali uvijek je nosio Klub u duši. Prerrana ga je smrt odvojila od nas, ali svi će mo vječno pamtiti njegovu nesebičnost za pomoć, njegov neiscrpan izvor humanosti, njegovu jednostavnost i plemenitost, i anđele naš znaj da si nam svakodnevno u srcima i mislima!